Iskrenost nije postala vrlinom

Nije slučajno upravo komedija naj­opasnija po ustaljeni društveni poredak. Komediografi su neusporedivo češće nego strogi tragičari stradavali od ruke vlasti. Zagledani u patos, na razne načine i u raznim značenjima, tragičari su potvrda onoga što svaki poredak jest: nužno, a nerijetko i tužno svjedočanstvo onih kojima poredak vlada. Komedijaši i komičari su oni koji se poretku rugaju, čak i kad mu lakrdijaški – pometovski ili kerempuhovski –  izmiču, ali zato što je njihovo ruganje ipak čujno, iako ne uvijek „jasno i glasno“, uloga im je (ne nužno i osobna biografija ili sudbina) prevratnička. Barem nominalno, ili potencijalno, jedno prije ili nakon drugog.

Ni ovoj produkciji nije uspjelo odmaknuti se od klišeja i temeljnog nerazumijevanja s izvornikom i njegovim autorom / Snimila Ines Novković

Oscar Wilde je bio, ali i dalje jest, upravo to. Njegov je problem što je svojim stavovima, intenzitetom i pojavom, zakasnio ili uranio. Viktorijanski moral morao je podnijeti Shakespearea kao nacionalnog barda, ali se nije bavio „ekscesima“ u njegovu radu ili ih je i namjerno zatomljivao, a modernističke tendencije tek su se rađale, kad je Wilde bio na kratkotrajnom vrhuncu. Rezultat je poznat: Reading je opisan iznutra, autor odstranjen. Ali iskrenost u međuvremenu nije postala vrlinom. Upravo onako kako je ironično naznačio naslovom svog najpoznatijeg dramskog teksta koji je namjerno komedija, ali i nužno farsa.

Čitati danas ono što se u nas uvriježilo kao Važno je zvati se Ernest i jest farsa ako se vodi tim prijevodom. Ne samo historijska ili društvena, nego i logička: ne kao ruganje postojećem sustavu, nego ruganje pokušaja tom ruganju. Dok su se Shakespeareom bavili mnogi, prevodeći ga uspješno ili manje uspješno, Wilde nije bio te sreće, pa se i dalje njegov Earnest prevodi isključivo kao Ernest, a važnost se svodi na ime. Redukcija je pozamašna, ne samo na dramaturškoj razini. Stoga možda i nije nemoguće naslov izvornika, o kojem toliko toga ovisi, doslovno višeslojno prevesti, ne samo u scenskom nego u sasvim konkretnom literarnom smislu. Samo da se Wildea ne pamti kao autora „komedije“ koja nosi naslov Važno je zvati se Ernest, zbog čega su i autor i djelo okljaštreni i oštećeni za niz označavanja i značenja.

Cijela povijest domaćih inscenacija te ne samo najpoznatije Wildeove „komedije“ nego i navodnog uzora vješto skrojena komada pod tim naslovom  nevješto je  skrojena maska kolonijalnog, točnije koloniziranog, straha od najprije nepripadanja, a onda i nerazumijevanja. Komu Ernest ovdje nešto znači, i zašto bi itko plakao za njim? Biti E(a)rnest, što je navodno  najvažnije, značilo bi (u amaterskoj improvizaciji) biti  Stojko, Stojan, Pravdan, možda čak Nebojša, Stamenko, Pravdoljub ili Iskrenko. U bugarskoj, najtočnijoj  verziji: Iskren. Zašto onda ne bi hrvatska inačica Wildea bila naslonjena upravo na taj neizbježni korijen? I zašto ostaje uvriježeno usidrena u nefunkcionalnom i lošem prijevodu?

Pitanje je, naravno, retoričko. Primarni zadatak kazališne kritike možda nije da se bavi prijevodom i njegovim (ned)ostacima. Ali pitanje kazališne kritike jest koliko Wildeov izvornik ima smisla ako se igra s izostankom osnovne premise, točnije igre riječima na kojoj se zasniva. Ernest vs. Earnest (i to nije gnijezdo u uhu ili gnijezdo u obliku uha!), pun (eng. igra riječi) je na kojem se bazira cijela Wildeova komedija, a zapravo satira, jer njemu nije bilo, osim ekonomski u smislu kazališnog uspjeha koji ima određene monetarne posljedice, u interesu prikazati tek nevoljkost mladih britanskih aristokrata s kraja 19. stoljeća za sudjelovanje u društvenim ritualima, nego dati naznaku njihovoj slobodi da odustanu i od zakonski definiranih i  društveno kanoniziranih restrikcija. „Važno je biti iskren“, prema sebi i prema drugima, koliko god to stajalo ili koštalo (što ovdje nisu sinonimi), temelj je ove naizgled komedije koja završava trostrukim vjenčanjem, gotovo kao parafrazom i ironijskim odjekom Shakespearea.

Zašto onda, sa svim tim upisanim poteškoćama, a bez želje za poboljšanjem, izvrtanjem ili ironizacijom ne samo prijevoda i njegove izgubljene dvosmislenosti, nego i svega ostaloga što velikog pisca poput Wildea svodi na razinu najnužnije televizijske epizodne zabave, postavljati upravo Earnesta/Ernesta? U zagrebačkom kazalištu Komedija čini se: upravo zato! Da ne bi imalo posljedice, ali da ne bi imalo ni težine. Predstava je i koncipirana da se svodi na beznačajnost, čak i unatoč tome što je redatelj Ivan Plazibat pazio na tempo kojim će izazvati smijeh, ili kad će dopustiti komediji da uzme maha. Režirana poput trilera u formi komedije, predstava se razvija kao potraga za izgubljenim sinom i očekivanim brakovima, a ne dopušta sve što je u nju upisano. Moguće je danas misliti o tome na što je Wilde mislio kad je, vješt kakav je bio s riječima i mislima, koristio dualnost Ernest/Earnest, i što je zaista značio Bunbury (ili „bamburiranje“), te kako se to zaista prevodi ako se uzme u obzir uputa Lady Bracknell o (najmanje) trojedinoj prirodi braka. Za Komediju to ne bi bilo previše, kao ni za Plazibata.

Ipak, ništa od toga! Mogućnost i sklonost transgresiji, izvrtanje moralnih kodova služeći se njima, lukavo izbjegavanje društvenih uzusa pristajući na njih, sve je to opet svedeno na komediju prepoznavanja i udavanja. Ni ovoj produkciji nije uspjelo odmaknuti se od klišeja i temeljnog nerazumijevanja s izvornikom i njegovima autorom. Unatoč uglavnom dostignutim zanatskim standardima, ni Komedijina inačica Wildeove uspješnice nije znala ili mogla biti: earnest.